RAZMIŠLJANJA O ISUSOVOM KRAJU

Bogohulnik – neprijatelj naroda

Autor: Fra Ivan Šarčević

Utorak, 5. travnja 2011.

Zašto je Isus stvarno bio ubijen? Valja odmah kazati da je Isus sasvim svjesno išao u svoju smrt. Nije ju pasivno dočekao, nego ju je, mogli bismo kazati, aktivno pripremio. To ne znači da je jurio u smrt, da je htio biti raspet ili da se podredio nekakvoj tamnoj Božjoj volji koja bi se kao najuzvišeniji izraz očitovala u tako sramnoj smrti. Ne. Isus je tako govorio i postupao da je sav njegov život gotovo logično vodio da ga njegovi protivnici, moćni religiozni i politički poglavari, narodne starješine, pismoznanci, veliki i mali svećenici, te rimska prokuratura uklone iz živih. Kroz evanđelja je posve zamjetno kako se Isus od početka svoga javnoga djelovanja sve više identificirao sa svojom porukom o Božjem kraljevstvu, o radikalno drukčijem iako istom Bogu u kojega su vjerovali njegovi sunarodnjaci. Vidljivo je to i iz toga da je on postajao sve više sama poruka. Zato su kasnije njegovi sljedbenici, prozvani kršćanima, vjerovali ne u Zakon, ili neki sveti tekst, nego je temelj njihove vjere postala osoba, osoba Isusa Krista. Iz odnosa prema osobi Isusa Krista razumijevao se i Zakon i Sveto pismo, štoviše odnos i prema Bogu i ljudima.

No, ako bi se u najkraćem pokušalo sažeti zašto je Isus bio odbačen i osuđen od svojih, onda bi se to, uza svu opasnost nepotpunosti, ipak dalo sažeti u nekoliko točaka:

Isus je za svoje protivnike ponajprije bio krivi učitelj. Omalovažavali su ga ne samo u njegovom zavičaju nego svuda jer dolazi iz poganske Galileje, iz Nazareta, jer je tesarev sin, te da podrijetlom ne može imati učiteljski ugled. K tome nije se znalo kod kojega je učitelja i u kojoj školi dobio ovlast poučavanja. Još više, on je krivo učio, on je krivotvorio, omalovažavao i kršio Zakon i predaju. Puno je dokaza za to, kršio je mnoge religiozne propise, a posebno je kršio subotu. Činio je ono što subotom nije dopušteno činiti. Štoviše, boguhulio je govoreći da subota čak nije ni radi Boga nego radi čovjeka. Stavljao se na mjesto Boga opraštajući grijehe i onim grešnicima – primjerice, carinicima, bludnicima i preljubnicima – koji su zaslužili ne samo isključenje iz društva nego i kamenovanje. Kako može opraštati grijehe i činiti ono što je samo u Božjoj vlasti?!

Mnogim riječima i postupcima Isus se za svoje protivnike pokazao i lažnim prorokom. Poremetio je svaku hijerarhiju, sve ono što su oni brižljivo njegovali. Unio je strah među njih jer im je odvodio narod, zavodio ga. Neprijatelj Zakona, kršitelj religioznih uredbi, uznemiritelj i kritičar ne samo ponašanja nego i poglavara, on je za svoje protivnike postao neprijatelj vlastitoga naroda, krivi učitelj, lažni mesija i bogohulnik. Zato je posve logično, kako izvještava evanđelje, da je veliki svećenik, na nekom od vijećanja s drugim narodnim poglavarima, jasno i neopozivo zaključio da je društveno pravedno i istodobno boguugodno djelo da se jedan čovjek pogubi nego da strada čitav narod. Tražila se samo prilika kada i kako to učiniti. I naravno, ona se lagano našla. Kad krene kolektivna osuda, kad se udruže religiozni i politički poglavari, širom je otvoren i brz put do duhovne ili stvarne smrti pravednika.